Ratni zločinci, koji su pobjegli Tužilaštvu i Sudu, sa slobode pozdravljaju hapšenje Dudakovića

Žalosno je, kazao je bivši general HVO-a Zlatan Mijo Jelić dok je ispijao jutarnju kafu na plaži u Makarskoj, što general Atif Dudaković nije davno uhapšen zbog ubistva generala Vlade Šantića te što ostali zapovjednici Armije RBiH nisu “odgovarali za stravične i sistematski planirane zločine koje su činili nad Hrvatima u BiH”. U ovoj je rečenici, koju je izrekao za prohadezeovski portal Dnevnik.ba, svedena suština rada bosanskohercegovačkog pravosuđa.

Piše: Nedim Pobrić (Faktor.ba)

Za razliku od Dudakovića, kojeg je jutros SIPA uhapsila po nalogu Tužilaštva BiH, iako je više od dvije decenije dostupan svim institucijama nadležnim za istraživanje ratnih zločina, Zlatan Mijo Jelić već gotovo tri godine slobodno živi u Hrvatskoj, a protiv njega je, podsjećanja radi, Sud BiH početkom januara 2016. godine potvrdio optužnicu za ratne zločine.

Jelić se, na osnovu istrage Haškog tribunala, tereti za ubistvo 50 i ranjavanje najmanje 40 ratnih zarobljenika za vrijeme sukoba u Mostaru 1993. godine i za ostale zločine počinjene u logoru Heliodrom, a za njih mu nikada nije suđeno jer je pobjegao u Hrvatsku doslovno na dan kada je trebao biti uhapšen. Tužilaštvo BiH je, za razliku od Dudakovića koji nema “rezervnu domovinu”, procijenilo da u Jelićevom slučaju nije potrebna spektakularna akcija SIPA-e, a čak postoje opravdane indicije da je bivši general HVO-a upravo iz Tužilaštva upozoren da na vrijeme napusti BiH.

Danas, dvije i po godine nakon potvrđivanja optužnice, Jelić sa slobode drži predavanja o tome ko je trebao, a ko nije, odgovarati za ratne zločine u BiH i upravo se u toj činjenici ogleda (ne)ovisnost i funkcionalnost bh. pravosuđa, naročito Tužilaštva BiH. S druge strane, u Jelićevom bijegu i Dudakovićevoj dostupnosti svim nadležnim institucijama zaduženim za istraživanje ratnih zločina se ogleda karakter vojnih formacija sukobljenih u proteklom ratu i njihovoj ulozi u počinjenim ratnim zločinima.

Vijest o Dudakovićevom hapšenju je u Beogradu zatekla i nekadašnjeg generala Vojske RS-a Novaka Đukića, pravosnažno osuđenog na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina, među kojima je i masakr na tuzlanskoj Kapiji. Đukić danas, umjesto u zatvora, baš kao i Jelić uživa na slobodi jer mu je bh. pravosuđe omogućilo da napusti BiH uoči izricanja presude.

Iz BiH su, prije nego što su odgovarali za ratne zločine koji su im stavljeni na teret, pobjegli, između ostalih, i Željko Džidić (tereti se za ubistva 13 zarobljenih pripadnika Armije RBiH 1993. godine u Mostaru), Dominik Ilijašević Como (osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima u općinama Vareš i Kiseljak), Tadija Šunjić (optužen da je kao pripadnik HVO-a ubio jednu osobu bošnjačke nacionalnosti u mjestu Vojno kod Mostara), Velibor Bogdanović (osuđen na pet godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Mostaru), Momir Savić (osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina u Višegradu), Mirko Todorović (osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnih zločinca u Bratuncu) te Miroslav Duka (osuđen na 12 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bileći).

Ukupno je, prema nezvaničnim informacijama, više od 100 osoba optuženih za ratne zločine u BiH nedostupno bh. pravosudnim institucijama. Na raniji upit Faktora upućen Tužilaštvu BiH o tačnom broju osoba osumnjičenih za ratne zločine, a koje se nalaze van BiH, glasnogovornik Boris Grubešić nam je odgovorio da se radi o “nekoliko desetina osoba”.

Tih “nekoliko desetina osoba” je, zahvaljujući posjedovanju državljanstava susjednih nam država, bijeg od krivične odgovornosti za počinjene ratne zločine potražilo uglavnom u Hrvatskoj i Srbiji, a velike zasluge za to snosi i Tužilaštvo BiH, kao i Sud BiH.

(Bportal.ba/Faktor)